Godine 2010. navršit će se 30. obljetnica smrti Josipa Broza Tita. Iako je o njemu nakon njegove smrti, a još više nakon raspada komunističke Jugoslavije, izišlo mnoštvo knjiga, povijest i povjesničari o njemu su zapravo još uvijek rekli premalo, posebice u Hrvatskoj. Štoviše, Tito je u nas češće predmet dnevnopolitičkih prepucavanja, koja idu tako daleko da ga čak javno mora „braniti" i predsjednik hrvatske države osobno. Već ta činjenica dovoljno govori da su u Hrvatskoj pomiješani osjećaji prema Titu, pa i među dijelom povjesničara, te da su još dosta glasni ljudi koji su bili dio njegova sustava vladanja. No jedno su osjećaji i nostalgija prema njemu i njegovu vremenu, kao i obrana vlastitih biografija, a posve drugo su povijesne činjenice.
Na demokratskom zapadu ne dvoje o Titu. On je bio jedan od najvećih diktatora 20. stoljeća. U inozemnoj stručnoj literaturi, kao i u radovima zapadnih povjesničara, već je uvriježen pojam „titoizam" za sustav vladanja kojemu je i inspirator i vođa bio Tito. Svi se više-manje slažu da su korijeni titoizma u staljinizmu/boljševizmu, ali njegov je pravi datum „rođenja" u 1948. godini, nakon Titova razlaza s dojučerašnjim uzorom i pokroviteljem Staljinom. Tada se počeo razvijati Titov tzv. treći put između zapadnog kapitalizma i sovjetskog komunističkog sustava. Titoizam je bio politički sustav koji je obuhvaćao sav javni život, ali i velik dio privatnog života svih jugoslavenskih građana. Glavni elementi titoizma bili su, kako navodi njemačka povjesničarka Katrin Boeckh, „socijalističko tržišno gospodarstvo" i „samoupravni socijalizam", uporaba različitih oblika nasilja u borbi protiv opozicije, u koju su se ubrajali pripadnici Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica, ali i odbačeni komunisti, zatim prekrivanje socijalističke državne ideologije idejom „bratstva i jedinstva" među jugoslavenskim narodima, kult vođe Tita, kult partizana i militarizacija civilnog društva... Dakako, sve pod striktnom kontrolom i poli¬tičkim monopolom Komunističke partije. No titoizam je, za razliku od većine zemalja Istočnog bloka, karakterizirala i otvorenost državnih granica, veće kulturne slobode, a Jugoslavija je imala i veliku vanjskopolitičku važnost jer je bila jedna od vodećih zemalja u Pokretu nesvrstanih. Unatoč svemu tome, u nas još nema sustavnog istraživanja titoizma.
Za Peru Sirnica moglo bi se, bez pretjerivanja, reći daje možda najbolji poznavatelj Tita u svijetu! Taj beogradski novinar i publicist Tita istražuje već 20-ak godina. On je bio prvi koji je ušao u tajne ruske arhive i u njima radio na materijalima o Titu. Kako su korijeni titoizma u staljinizmu, i kako se Tito politički formirao u Moskvi, nemoguće je razumjeti Tita i sve ono što je poslije uslijedilo bez potpunog poznavanja njegovih moskovskih godina. To Titovo razdoblje političkog odrastanja ključ je za razumijevanje njega kao osobe te sustava koji je on vodio i predstavljao. Pero Simić dosad je već objavio nekoliko knjiga o Titu, a ova je vrhunac njegova dugogodišnjeg istraživanja. Ovo je zapravo prva Titova politička biografija. Istina, ni ona neće dati baš sve odgovore na pitanja o Titu, jer je on ipak bio kompleksna ličnost. Sigurno je, međutim, da će Simićeva knjiga biti prekretnica u razumijevanju Tita i titoizma te da se niti jedan povjesničar neće moći upustiti u istraživanje Titova lika i djela, a da je ne uzme u obzir kao jednu od osnovnih studija o njemu. Jer Simić ne naklapa i ne izmišlja. Cijeli njegov tekst potkrijepljen je dokumentima i literaturom. No naglasak je svakako na arhivskim dokumentima, i moskovskim i beogradskim.
Simić se u knjizi ne koristi teškim riječima kad govori o Titu, primjerice da je zločinac. Čitatelju je prepušteno da stvori zaključak tko je Tito pošto pročita knjigu. I teško da će itko poslije čitanja ostati ravnodušan. Velika većina čitatelja, pa čak i povjesničara, shvatit će da su o Titu zapravo znali jako malo i(li) površno. Simić je poklonio veliko povjerenje Večernjem listu da hrvatskim čitateljima objavi njegovu knjigu u hrvatskom prijevodu. Kako je ona nastala, što sve ima u njoj, kako je ušao u ruske arhive, o tome dalje piše autor.
Pa, čitajmo ga!