"Mesnevija", remek-djelo ponajvećega mističkog pjesnika
islamskoga svijeta, Mevlane Dželaluddina Rumija (1207. – 1273.), napisana u 13.
stoljeću, nesumnjivo spada u red nepatvorenih literarnih, duhovnih i kulturnih
spomenika čovječanstva uopće.
S više od 25.000 stihova ona je
najrafiniraniji duhovni jezik, himna Bogu i čežnja za susretom s Jednim i
Jedinim. U svojim nepreglednim dubinama, poput oceana ona je udomila sva
dokučiva i nedokučiva znanja, i o svijetu, i o transcendentnome. Posve u skladu
s kur’anskim viđenjem svijeta, ona je monument metafizičkog i pučkog jezika,
jezik duhovnih visina i jezik biljaka i životinja, jezik skritog i otkritog,
jezik mikrokozmosa, jezik duhovnog srca i univerzalni jezik, ali istodobno – i
hijerokozmički i metapovijesni. Njezin pjesnički imaginarij i pjev o smislu
čovjekova postojanja, njezin zov da se nadiđe vlastito jastvo u potrazi za vinom
božanske Ljubavi, koje naravno nije od loze i čokota nego vino duhovnog
sjedinjenja, neponovljiva je građevina duha.
M. Iqbal nazvao je
Rumija svjetiljkom na putu slobodna čovjeka. Iako je bio biser
s Istoka, njegovo je srce nadilazilo geografiju. Ono je pripadalo, i sve više
pripada, i Istoku i Zapadu, i Sjeveru i Jugu. Uostalom, otkako je 1995. američki
pjesnik Coleman Barks objavio engleski prijevod izbora iz njegova djela, široj
javnosti dotad slabo poznat, Rumi u samo nekoliko godina postaje najčitaniji
pjesnik u Americi nakon W. Whitmana. Iako je živio u srednjem vijeku, snaga
njegova stiha zvoni i dandanas – 2007. u svijetu je označena godinom
Rumija.